Zahvaljujem predsjedavajući i iskoristiću ovu priliku da pozdravim sve prisutne. Obzirom da sam ja planirala uputiti pitanje predsjedavajućoj Vijeća ministara dozvolite da ga pročitam, a onda ću tražiti odgovor u pisanoj formi. Zaštita domaće proizvodnje u našoj zemlji nije i ne smije biti tretirana kao puki zahtjev privrednika ili administrativno pitanje, to je pitanje našeg ekonomskog patriotizma i opstanka. Metalni sektor, a posebno proizvodnja čelika decenijama je kičma naše proizvodnje, industrije, socijalnog mira i budžetske stabilnosti. Danas ta kičma pred našim očima puca. Ja želim da naglasim nekoliko ključnih činjenica koje Vijeće ministara uporno ignoriše u posljednjih nekoliko mjeseci i počeću od industrije čelika. Prvo, proizvodnja čelika je lanac koji drži ovu zemlju, ako stane visoka peć u Zenici staju i rudnici u Prijedoru. Izvjesno je da će poteškoće u radu imati željeznice i Federacije BiH i entiteta RS, a hiljade porodica potencijalno mogu ostati bez hljeba, to nije statistika to je realno očekivana sudbina naših građana. Drugo, BiH je postala jedina zemlja u regionu koja glumi slobodno tržište i ovo vrlo odgovorno tvrdim, a drugi nas gaze. Nedopustivo je da susjedna Srbija uvodi kvote na čelik, 30. decembra prošle godine, mnogim zemljama uključujući i BiH kako bi zaštitila svoje tržište, a da naše institucije na to šute. Ja ni dan danas nemam odgovor od Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa o tome šta je ova zemlja i ovo konkretno Ministarstvo učinilo da aktivira sve elemente CEFTA sporazuma i pozove Republiku Srbiju na odgovornost za kršenje istog. Mi se pozivamo na regionalnu saradnju, a naši susjedi u principu to koriste za svaku rupu u CEFTA sporazumu. I da pređem na pitanja, pitanja su sljedeća: Kada ćemo prestati koristiti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao izgovor za pasivnost i konačno pokrenuti njegove mehanizme koji nam eksplicitno dozvoljavaju uvođenje privremenih zaštitnih mjera u kriznim situacijama? Zašto Vijeće ministara BiH, kad već nije Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa reagovalo, nije reagovalo prema Sekretarijatu CEFTA-e kao institucija ili kolektivno tijelo odlučivanja, a povodom odluke Republike Srbije o uvođenju kvota na čelik i zašto nismo primijenili principe reciprociteta kako bismo zaštitili naše izvoznike od jednostranih poteza naših susjeda? Zašto dopuštamo da unutrašnja politička neslaganja i stranački interesi u Vijeću ministara, ako su takvi, budu važniji od opstanka strateških javnih preduzeća i hiljade radnih mjesta u realnom sektoru? I još jedno pitanje, koje je posebno interesantno u kontekstu CBAM-a, jeste da li postoji usaglašena strategija za subvencioniranje cijena električne energije za velike izvoznike, kao i šta se dešava sa domaćim ETS sistemom kako bismo spriječili da nas Evropska unija kazni taksama koje definitivno naš izvoz brišu sa industrijske mape zemalja u okruženju i Evropske unije? Zamoliću za odgovor u pisanoj formi. Hvala.