Hvala na riječi, ja ću u ime predlagača reći nekoliko rečenica. Uvaženo rukovodstvo Doma, kolegice i kolege, predstavnici Vijeća ministara sve vas toplo pozdravljam i želim uspješan rad današnje hitne, a potom i redovne sjednice Parlamenta. Bosna i Hercegovina se u posljednjih nekoliko mjeseci suočava sa jednim od najtežih industrijskih i ekonomskih izazova u postdejtonskom periodu. Praktičnim gašenjem proizvodnje čelika u Zenici, gradu čiji je indentitet decenijama bio neraskidivo vezan za industriju i metalurgiju. U takvim okolnostima ponašanje institucija na nivou BiH, prije svega rukovodstva Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH, ostavlja utisak institucionalne tromosti, političke nezainteresovanosti i ozbiljnog nerazumijevanja dubine problema koji se odvije pred očima javnosti, tome svjedoči i današnje odsustvo resornog ministra, pa rekao bih evo i cijelog sastava Vijeća ministara, izuzev zamjenice koja je tu iz ministarstva, koje i nije u nadležnosti ove problematike. Dakle i to dovoljno govori o odnosu spram problema koji nas je zadesio. Klub zastupnika Stranke demokratske akcije je zatražio hitnu sjednicu Parlamentarne skupštine BiH posvećenu stanju u Novoj željezari Zenica prije skoro mjesec dana, dok je sjednica zakazana za danas, 19. maja, u trenutku kada su se ključni negativni procesi već odvili. Time je izgubljena osnovna svrha hitnog parlamentarnog djelovanja u kriznim okolnostima. Funkcija Parlamenta jeste da reaguje u momentima kada su ugroženi ekonomski, socijalni i strateški interesi države, upravo zbog toga zakašnjelo sazivanje sjednice predstavlja mnogo više od običnog administrativnog kašnjenja. Ono simbolizuje duboki problem političke inertnosti i odsustva osjećaja odgovornosti prema jednom od najvažnijih industrijskih sistema u BiH. Željezara Zenica je pitanje industrijske sigurnosti države, izvoznog kapaciteta, energetske politike, željezničkog transporta, rudarske proizvodnje, radnih mjesta i ukupne stabilnosti čitavog centralnog dijela BiH. Gašenje ili dugotrajna obustava proizvodnje čelika proizvodi lančane posljedice koje prevazilaze okvire jedne kompanije, to direktno pogađa rudnike, željeznice, transportni sektor, građevinski sektor, male i srednje dobavljače, lokalne budžete, potrošnju stanovništva i ukupnu ekonomsku dinamiku Federacije BiH i države u cjelini. Uprkos tome reakcija institucija BiH ostala je spora, fragmentirana i bez jasne strategije. Vijeće ministara BiH, iako formalno ima ograničene direktne nadležnosti nad industrijskom politikom, imalo je dovoljno prostora da djeluje kroz koordinaciju vanjskotrgovinske politike, međunarodne komunikacije, carinske mehanizme, pitanje energetike, transporta i institucionalnog povezivanja sa entitetskim nivoima vlasti. Umjesto toga javnost je svjedočila neuspješnim aktivnostima Vijeća ministara da izmjenama carinskih stopa na uvoz čeličnih sortimenata zaštite domaću proizvodnju. Posebno zabrinjava odsustvo svijesti da pitanje čelične industrije više nije samo pitanje jednog privrednog društva nego pitanje strateške otpornosti države u vremenu globalnih ekonomskih poremećaja. Dok evropske države aktivno štite svoju tešku industriju kroz subvencije, energetske pakete, zaštitne trgovinske mjere i industrijske strategije BiH ostavlja utisak zemlje koja pasivno posmatra urušavanje vlastitih proizvodnih kapaciteta. Javni prostor je mjesecima ispunjen informacijama o mogućim obustavama rada, smanjenju proizvodnje, neizvjesnosti radnika i ozbiljnim finansijskim problemima, dok su institucije reagovale tek kada je kriza već poprimila puni društveni i politički karakter. Takvo ponašanje šalje izrazito negativnu poruku radnicima, privredi i građanima da država nema kapacitet ni političku volju da preventivno djeluje u kriznim situacijama. Zakašnjela sjednica Parlamentarne skupštine BiH zato ne može biti predstavljena kao dokaz institucionalne brige, nego prije kao ilustracija sporosti sistema koji reaguje tek kad su štete već nastale. U ovom slučaju institucije su djelovale kao da se radi o marginalnom pitanju, a ne o problemu koji može trajno promijeniti ekonomsku sliku čitave regije. Posebno je opasno što se ovakvim odnosom prema željezari Zenica dodatno produbljuje dugogodišnji osjećaj industrijske zapuštenosti i političke marginalizacije proizvodnog sektora u BiH. Godinama se govori o digitalizaciji, modernizaciji i evropskim integracijama dok se istovremeno zanemaruje činjenica da nijedna ozbiljna ekonomija ne može opstati bez snažne proizvodne osnove. Država koja izgubi proizvodnju čelika ne gubi samo jednu fabriku ona gubi dio svog ekonomskog suvereniteta, industrijskog znanja i razvojne perspektive. Zakašnjele sjednice, proceduralna opravdanja i birokratska pasivnost ostaće upamćeni kao simbol jednog vremena u kojem su institucije spavale dok se gasila posljednja velika industrijska peć BiH. Mnogo toga se dešavalo u proteklih mjesec dana čekajući ovu sjednicu Parlamenta. U prošlom mjesecu kompanija je objavila gašenje Aglomeracije, Visoke peći, Čeličane. Nakon gašenja proizvodnje uslijedili su protesti radnika i građana Zenice. Istovremeno federalne vlasti su pokazale interes za moguće uključivanje u spašavanje kompanije, otvoreno je pitanje grijanja Zenice, ugroženi su brojni kooperanti i transportni sistemi, kriza se prenijela i na rudinke željezne rude. Vlada Federacije BiH je utvrdila Prijedlog zakona o postupku vanredne uprave u privrednom društvu Nova željezara Zenica, koji je definisan kao društvo od posebnog značaja za Federaciju BiH. Suština tog zakon je uvođenje vanredne uprave pod kontrolom države i suda s ciljem da se spriječi nekontrolisan stečaj i prekid proizvodnje. Vlada Federacije ovim Zakonom uvodi tri ključna principa, održavanje proizvodnje po svaku cijenu, državno upravljanje krizom i restrukturiranje umjesto stečaja. Iako Zakon omogućava unutrašnju stabilizaciju Federacija BiH ima ograničen domet, jer ne kontroliše carinsku politiku, ne kontroliše međunarodno tržište čelika, ne kontroliše sama, ne može sama zaštititi domaću proizvodnju od uvoza i damping cijena i ne može uticati na trgovinske sporazume BiH. Zbog toga je ovaj lex specialis Zakon, koji treba da se u narednim danima usvoji na Federalnom parlamentu, unutrašnji instrument stabilizacije, ali ne i instrument tržišne zaštite. Da bi federalni zakon imao stvarni efekat državni nivo mora zatvoriti krug kroz carinsku i trgovinsku zaštitu, odnosno kroz aktiviranje ili korekciju carinskih i zaštitnih mjera za čelik kroz antidamping mehanizme u okviru međunarodnih obaveza BiH i kroz kontrolu uvoza proizvoda koji direktno ruše cijenu domaće proizvodnje. Zbog toga u ime Kluba zastupnika SDA predlažem sljedeći zaključak: Zadužuje se Vijeće ministara BiH da ponovo razmotri aktuelnu situaciju u industriji čelika u BiH i u koordinaciji sa entitetskim vladama kreira mjere iz svoje nadležnosti kako bi se sačuvala proizvodnja čelika i hiljade radnih mjesta u toj industriji. Hvala vam na pažnji.